Daleka putovanja, Egzotična putovanja, Europa, Putopisi

Madeira

20 kolovoza

Madeira – divlja priroda, levade i otok na kojem voda izvire posvuda

Madeira. Moj drugi put na otoku, svima ostalima prvi. Domagoj nas je pozvao na ovo putovanje u balkanskoj WhatsApp grupi, a pridružio nam se i João, jedini Portugalac u ekipi koji, zanimljivo, nikad prije nije bio na Madeiri.

Čim smo sletjeli i preuzeli auto, krenuli smo prema krajnjem istoku otoka. Već prvi dan bilo je jasno zašto sam se na Madeiru htjela vratiti – ovo nije destinacija na koju dolaziš zbog gradova, nego zbog prirode.

divlja Madeira...

Ponta de São Lourenço – prvi susret s divljom Madeirom

Naša prva stanica bila je Ponta de São Lourenço, gdje nas je čekalo otprilike tri sata planinarenja. Priroda je bila očaravajuća, a pogled se mijenjao gotovo svakim korakom. Za razliku od ostatka Madeire, ovdje gotovo da nema stabala ni visokog raslinja – samo gole stijene, ocean i nevjerojatne nijanse zelene.

João je rekao da ga sve podsjeća na filmski studio u kojem te stave ispred zelenog platna i kasnije ubace savršenu pozadinu. E, pa otprilike tako. Samo bolje.

Nakon Ponta de São Lourença krenuli smo prema Santani, poznatoj po tradicionalnim šarenim kućicama koje se nalaze na gotovo svakoj razglednici i magnetiću Madeire. Osim njih, iskreno, tamo i nema previše toga za vidjeti pa smo nastavili prema Funchalu, glavnom gradu otoka.

Navečer smo kratko prošetali centrom, ali nakon cijelog dana bili smo potpuno iscrpljeni. Robertu je počelo boljeti koljeno pa je, nažalost, sljedećih nekoliko dana uglavnom provela odmarajući u Airbnbu.

Kiša nam je promijenila planove

Drugi dan plan je bio ambiciozan – rano ustajanje i planinarenje preko dva najpoznatija vrha Madeire, Pico do Arieiro i Pico Ruivo. Međutim, Madeira je imala druge planove.

Kiša nas je zaustavila pa smo do podneva depresivno sjedili u Airbnbu i googlali što se na Madeiri može raditi kada pada kiša. Naš najbolji prijatelj Google ponudio je nekoliko ideja pa smo odlučili posjetiti Monte, mjesto iznad Funchala do kojeg se može doći i žičarom.

Tamo smo posjetili prekrasan tropski vrt, a planirali smo isprobati i tradicionalne madeirske košare na sanjkama kojima se spušta niz strme ulice Montea. Na našu žalost, ni one taj dan nisu radile.

Nakon toga krenuli smo prema špiljama São Vicente, vulkanskim tunelima nastalim prolaskom lave. Smiješno je što nam ih je Google preporučio kao idealnu aktivnost za kišni dan, a unutar špilja bilo je više vode nego vani. Dakle, ako ih ikada posjetite – ponesite kabanicu. 😁

Same špilje su me dojmile upravo zato što hodaš tunelima kojima je prije tisućama godina prolazila lava. Jedino mi se nije svidjelo što se čovjek možda malo previše umiješao u njihov prirodni izgled, ali tu baš i ne mogu puno utjecati.

Robi je ponovno ostala doma odmarati – odnosno, čitaj: raditi naš projekt – pa sam taj dan bila potpuno prepuštena momcima. 😀

Dan kada smo upoznali pravu Madeiru

Treći dan bio je osobno moj najbolji dan cijelog putovanja. Budući da smo sva tri dana planirali planinariti, a vrijeme nam nije baš išlo na ruku, posljednji dan odlučili smo sve nadoknaditi i odraditi dvije staze – jednu kraću i jednu puno dužu.

I mogu vam reći da je bila prava pravcata avantura.

Ušli smo duboko u unutrašnjost otoka, daleko od cesta i civilizacije. Hodali smo kroz divlju prirodu, gustu šumu i ogromne paprati, prolazili kroz oblake, hodali rubovima litica i kroz uske, mračne tunele uklesane u stijene.

Staza je većim dijelom bila ravna, bez velikih uspona i spuštanja, ali je zato bila toliko blatnjava da je svaki korak zahtijevao dodatni napor. Uz nas je cijelo vrijeme prolazila levada, tradicionalni madeirski kanal kojim neprekidno teče voda.

I tu sam shvatila jednu stvar – Madeira je puna vode.

Doslovno nema pore otoka iz koje nešto ne curi, kapa ili teče. Uvijek sam mislila da će, ako jednog dana počnu ratovi zbog vode, Hrvatska biti pri vrhu ljestvice. Ali nemamo mi ni dva posto vode koliko je ima Madeira. So we’re safe, people! 😂

"Tek kad uđeš duboko u otok, daleko od cesta i civilizacije, upoznaš pravu Madeiru."

Kroz prašumu, oblake i slapove

Veći dio puta padala nam je kiša, vlaga je bila toliko visoka da su mi otekli prsti i ruke, a šuma oko nas izgledala je nevjerojatno. Paprati na sve strane, stabla obrasla zelenilom, voda koja teče uz stazu i novi slap svakih pola sata ili 45 minuta.

Finalni slap do kojeg smo hodali satima bio je najveći i definitivno vrijedan cijelog puta. Tek kad se nađeš ispod njega, shvatiš njegovu veličinu i snagu vode. Fotografija to jednostavno ne može prenijeti.

Toliko sam se taj dan nadisala svježeg zraka i kisika da sam po povratku zaspala kao beba i nisam se probudila do jutra.

Doduše, kad sam se probudila, nisam mogla hodati sljedeća tri dana. 😂

Madeira koju treba doživjeti pješice

Taj dan bio mi je daleko najbolji na Madeiri. Najviše me izmorio, smočio i pothladio, a trebalo mi je gotovo do sljedećeg jutra da se ponovno ugrijem. Ali vrijedio je svake sekunde.

Madeira je jedan od onih otoka koje ne treba samo obilaziti automobilom i zaustavljati se na vidikovcima. Treba ući duboko u njezinu unutrašnjost, maknuti se od cesta i civilizacije i hodati.

Staza ima mali milijun i postoje opcije gotovo za svakoga, ali jedno bih definitivno preporučila – nemojte krenuti bez dobrih cipela, kabanice i rezervnih čarapa. Čak i kada je sunčano, vrlo je velika šansa da ćete negdje putem završiti mokri.

I upravo je to dio čari Madeire.