Nepal – Himalaja, Kathmandu i džungla na drugom kraju svita
Nepal. Zemlja na Himalaji. Na drugom kraju svita. Puna života, boja, kaosa, sklada i neke nevjerojatne ravnoteže. Tamo vrime kao da je stalo, a godina im je bila 2079.
Ovo je bio moj prvi put na Istoku. Definitivno ne i zadnji!
U zaostatku od samo nekih šest mjeseci pišem ovaj putopis. 😁 U Nepalu sam bila u studenom 2022., ali pošto sam kampanjac, dovršila sam tekst i posložila fotografije – evo tek sada.
Nadam se da ću vam uspjeti prenijeti barem djelić iskustva ove nevjerojatne zemlje i istočnjačke kulture pune života, sklada i mira. Uz malo kaosa. 😁
...mama, tata, Valtko!
Kako sam završila u Nepalu
Za putovanje u Nepal odlučila sam se potpuno spontano.
Starci su mi nekoliko godina ranije bili u Nepalu s Vlatkom i oduševilo ih je. Možda je to čak putovanje koje ih je najviše dojmilo u životu.
Nakon uspješno odrađene sezone odlučila sam da želim negdje otputovati, ali nisam imala pojma gdje. Mama je predložila Nepal. Javila sam se Vlatku kao zadnja putnica, dogovorili smo se i – platila sam.
Niti sam znala gdje točno idem niti sam pročitala program putovanja.
Znala sam gdje je Nepal na karti, da je tamo Himalaja i da je Buda rođen na području današnjeg Nepala.
Prodano!
Ostatak grupe putovao je iz Zagreba, a ja sam morala iz Beograda jer su avionske karte poskupjele zbog Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru.
Do Beograda sam išla autobusom, a zatim avionom do Dubaija. Tamo sam oko ponoći izgubila mobitel – odnosno ostavila sam ga u autobusu. Potraga je trajala do dva i pol ujutro, a avion mi je polijetao u tri, naravno sa skroz drugog gatea.
Uspjela sam pronaći mobitel, pronaći ostatak grupe i uhvatiti let za Kathmandu.
Avantura je, dakle, počela i prije nego što sam uopće stigla u Nepal.
Kathmandu – dobrodošli u kaos
U Kathmandu smo stigli ujutro.
Glavni grad Nepala bio je moj prvi pravi susret s ovom zemljom: milijunski grad, zrak koji baš i nije najčišći, zemljane ceste i promet koji mi je ostao kao jedan od najvećih dojmova.
Neke su ceste asfaltirane, neke nisu. Prometni znakovi? Oznake na cesti? Pješački prijelazi? Semafori?
Ne baš. 😁
Vozači se uglavnom sporazumijevaju trubljenjem i dernjavom. Na cesti su automobili, motori, ljudi te domaće i divlje životinje.
Krava je sveta životinja i slobodno se kreće. Ako odluči leći nasred ceste, nitko je nema pravo pomaknuti. Svi je jednostavno – zaobiđu.
Kako sve to funkcionira?
Pojma nemam. Ali nekako funkcionira.
"Himalaju treba vidjeti. Džunglu treba čuti. A Nepalce treba upoznati."
Pashupatinath – potpuno drugačiji pogled na smrt
Nakon što smo se smjestili u hotel, otišli smo do hrama Pashupatinath, gdje se uz svetu rijeku Bagmati održavaju hinduistički obredi kremiranja pokojnika.
Bio je to jedan od prvih trenutaka u kojima sam shvatila koliko se njihov odnos prema životu i smrti razlikuje od našega.
Obitelj se okuplja oko preminule osobe, tijelo se ritualno priprema, ukrašava cvijećem i prenosi do mjesta kremiranja. Nakon obreda pepeo završava u rijeci Bagmati, koja se dalje spaja s riječnim sustavom Gangesa.
Kod nas je smrt uglavnom nešto mračno i teško. Tamo je puno snažnije prisutna ideja da je ona samo prijelaz u nešto drugo.
A cijelim područjem hrama vladaju – majmuni.
Nisu bili agresivni, ali ih je bilo stvarno jaaako puno.
Kraljevska palača i Kumari – živuća božica
Posjetili smo i povijesni kompleks u Kathmanduu, čiji su brojni dijelovi stradali u velikom potresu 2015. godine i još se obnavljaju.
Nakon toga otišli smo vidjeti Kumari, živuću božicu.
Kumari je djevojčica koja se prema tradicionalnim kriterijima bira kao utjelovljenje božanske ženske energije. Njezina uloga završava najčešće dolaskom prve menstruacije, nakon čega se bira nova Kumari.
Djevojčica koju smo mi vidjeli bila je taman u fazi puberteta i, da prostite, djelovala je prilično nadrkano što nas mora primiti i blagosloviti. 😂
Tijekom tradicionalnih pojavljivanja postoje stroga pravila ponašanja i fotografiranje nije dopušteno.
Ja sam, naravno, prije njezina ulaska pripremila kameru, a kada smo trebali otići morala sam je uzeti. Vidjela me. Svi su rekli da je pogledom poludjela.
Ja sam samo izjurila iz prostorije. 🤣
Nepalci – ljudi koji su me potpuno osvojili
Uz Himalaju, možda su me upravo Nepalci najviše oduševili na cijelom putovanju.
Jako su skromni, nasmijani, srdačni i djeluju nevjerojatno opušteno. Javljaju ti se kao da ste stari obiteljski prijatelji i trebalo nam je malo vremena da shvatimo da je njima to jednostavno normalno.
Njihov odnos prema materijalnom potpuno je drugačiji od onoga na što smo navikli na Zapadu.
Život nekako shvaćaju lakše.
Puno se smiju. Manje se živciraju. Sve djeluje sporije i jednostavnije.
Teško je to zapravo opisati jer nismo navikli vidjeti toliku količinu ljudi koji djeluju jednostavno – zadovoljno.
Ugostiteljstvo im možda nije jača strana, barem ne ono na što su zapadnjaci navikli. 😅 Ali se stvarno trude i sve rade s tolikim osmijehom da im jednostavno ne možeš zamjeriti.
Nepal, turizam i život potpuno drugačiji od našeg
Turizam se u Nepalu posljednjih desetljeća snažno razvija, posebno trekking i planinarski turizam.
Engleski je među mlađim generacijama vrlo raširen, a mnoge škole dio ili većinu nastave izvode na engleskom jeziku.
Iako mnoge obitelji nemaju puno, djeca u školu dolaze u školskim uniformama i to mi je bilo baš super. Tribali bi i mi to uvest. 😁
Tradicionalni kastinski sustav i dalje je dio nepalskog društva, iako se odnos prema njemu mijenja, posebno među mlađim generacijama.
A onda dolazimo do ljudi bez kojih je gotovo nemoguće pričati o Himalaji.
Sherpe – ljudi Himalaje
Sherpe su etnička skupina koja tradicionalno živi u visokim predjelima Himalaje, a svjetski su poznati upravo po svojoj povezanosti s planinama i planinarskim ekspedicijama. Mene su fascinirali. Mršavi, koščati, žilavi i nevjerojatno prilagođeni životu na velikim nadmorskim visinama. Prije planinarenja imaju svoje rituale kojima iskazuju poštovanje planini i mole za siguran put. Njihov odnos prema Himalaji nije odnos čovjeka koji želi „pokoriti“ prirodu. Upravo suprotno. Planinu poštuju.
I možda je upravo zbog toga razumiju bolje nego itko drugi.
Himalaja – mjesto koje fotografije jednostavno ne mogu dočarati
Himalaja je čarobna. Mistična.
I jedna od onih stvari koje jednostavno morate otići vidjeti jer ih fotografije ne mogu prenijeti.
Ne mogu prenijeti veličinu tih planina. Njihovu snagu. Visinu. Tišinu. Energiju.
Velik broj himalajskih vrhova nikada nije osvojen, a penjanje na neke od njih ograničeno je ili zabranjeno. Mount Everest jest najviši vrh svijeta, ali nije jedini ekstremno zahtjevan himalajski vrh.
Jedna od najvećih opasnosti u planinama upravo je silazak. Umor, manjak kisika, iscrpljenost i nepredvidivo vrijeme mogu u nekoliko trenutaka promijeniti situaciju.
A vrijeme na Himalaji stvarno kao da ima vlastita pravila. U jednom trenutku sunce. Onda oblak. Hladnoća. Pa ponovno sunce. Sve se može promijeniti nevjerojatno brzo.
Izlazak sunca na Himalaji
Planine se na suncu presijavaju, a jutra su bila nešto posebno. Probudiš se i sve je u oblacima.
Onda sunce polako počne izlaziti, oblaci se razmiču i odjednom pred tobom otkrivaju ogromne vrhove Himalaje. Pa ih ponovno prekriju.
Sve izgleda mistično, kao da si u nekoj bajci ili na drugom planetu.
Mene je ta Himalaja potpuno oduševila.
Tamo smo proveli tri dana. I tri dana bila su dovoljna da ostane jedan od najsnažnijih doživljaja cijelog putovanja.
Tri dana planinarenja i jedan veliki leg day
Ono što me iznenadilo jest koliko na planinarskim stazama ima stepenica. Dakle, moje planinarenje Himalajom izgledalo je kao jedan beskonačni leg day. Stepenice. Stepenice. I još malo stepenica.
Kod spuštanja sam dobila toliku upalu listova da nisam mogla normalno prekrižiti noge niti ih rukom dotaknuti. 😂
Vrijeme se stalno mijenjalo. Čas hladno, čas vruće. Čas smo u oblaku, a čas nas prži sunce.
Biljni svijet potpuno je drugačiji od svega što sam do tada vidjela i gotovo nijednu biljku ili stablo nisam prepoznala.
Australian Base Camp i najbolja hrana na putovanju
Spavali smo u Australian Campu, a tamo mi je, zapravo, bila možda i najbolja hrana cijelog putovanja.
Od prvog dana navukla sam se na njihov napitak od limuna, đumbira i meda. Nasjeckaju đumbir na trakice, iscijede limun, dodaju toplu vodu i žlicu meda. To sam pila minimalno tri puta dnevno. Ne pijem alkohol ni kavu pa je to postalo moj jam. 😁
Prvi put sam probala i naan, indijski kruh koji se često poslužuje s maslacem, češnjakom ili drugim dodacima. Di god bih ga našla, davila bih se u njemu!
Juhe su im također odlične – bogate povrćem i okusom. Kad god sam imala priliku, uzela bih juhu.
Puno namirnica koje jedu dolazi iz lokalne proizvodnje i sve djeluje svježe, jednostavno i upravo ubrano iz vrta.
U zoru niz rijeku
Sljedeće jutro probudili smo se u zoru i uskim čamcima krenuli niz rijeku. Mi smo bili potpuno tihi, ali džungla nije – ptice, krokodili, slonovi i zvukovi iz šume bili su svuda oko nas. Na kraju su nas iskrcali negdje usred džungle, gdje smo dobili kratki briefing od vodiča kojem je to bio domaći teren. Upozorio nas je na pijavice, rekao da se dobro pokrijemo odjećom i, naravno, budemo tihi. Ja sam bila spremna. 😁 Pijavice su završile na mnogima od nas, ali srećom nisu se zakačile, a od većih životinja taj smo put vidjeli uglavnom jelene. Kasnije smo otišli i na safari vozilom, a ja sam cijelo vrijeme mantrala da vidimo tigra. Nismo ga vidjeli.
Safari na slonu
Sljedećeg jutra ponovno smo ustali oko pet i krenuli kroz džunglu, ovaj put na slonu. Prije toga sam nekoliko dana odlazila vidjeti slonicu i promatrati kako se prema njoj odnose. U jednom trenutku stala je pokraj mame nosoroga i mladunca koji su mirno ležali nedaleko od nas. Njih apsolutno nije bilo briga za našu prisutnost, a meni je srce stalo. Vidjeli smo i krokodila kako pliva dok smo prelazili rijeku. U jednom se trenutku slonica nečega u daljini prestrašila i promijenila smjer. Ja sam odlučila da je to bio tigar jer, po meni, nema tko drugi biti. Dobro, možda Ronaldo. 😂
200 kilometara u 11 sati
Još jedna stvar koju iz Nepala definitivno neću zaboraviti jest cesta između Pokhare i Kathmandua. Otprilike 200 kilometara vozili smo oko 11 sati, uz rubove litica i po nečemu što bi se vrlo velikodušno moglo nazvati makadamom. Ja bih rekla da su to bile stijene s povremenim tragovima ceste – idealno za izbaciti bubrežni kamenac, poravnati kičmu, premjestiti nekoliko organa i eventualno popraviti zagriz. 😂 Povremeno bismo stali uz cestu, malo se protegnuli, kupili mini banane ubrane tog jutra i popili kavu.
Pokhara – Nepal u nešto mirnijem izdanju
Pokhara mi se kao grad svidjela više od kaotičnog Kathmandua. Bili smo smješteni u centru, blizu jezera, a grad je uredniji, mirniji i prilagođeniji turistima. Tamo sam se počastila masažom listova nakon spuštanja s Himalaje jer su me ubijali. Jeli smo odličnu hranu u super restoranima, iako si konobara svako malo morao podsjetiti na narudžbu, a nekad čak i otići do kuhinje. 😅 Uzeli smo i male čamce kojima su nas odveli do otočića s hramom. Golubova je bilo toliko da se jedva moglo hodati, a lokalci su se htjeli fotografirati s nama jer smo bili bijelci.
Paragliding iznad Pokhare
U Pokhari sam otišla i na paragliding. Kombijem smo se popeli visoko iznad grada, a zatim letjeli otprilike pola sata prema jezeru. Pogled na Pokharu, jezero i planine iz zraka bio je nevjerojatan. Upoznala sam i super ekipu paraglidera s kojima sam ostala u kontaktu – još jedno iskustvo koje bih bez razmišljanja ponovila.
Budistički hramovi i sasvim drugačiji ritam života
Posjetili smo i velike budističke stupe i svetišta. Oko stupe se tradicionalno hoda u smjeru kazaljke na satu, a uz put se okreću molitveni kotačići. Ljudi pale svijeće, mole, pjevaju i kruže oko svetišta. I opet se pojavio onaj osjećaj koji me pratio kroz cijeli Nepal – kaos i mir istovremeno. Puno ljudi, puno zvukova i puno boja, ali uz sve to neka čudna unutarnja smirenost.
umami putovanje
Nepal – putovanje koje se teško može prepričati
Osim svega što sam vidjela i doživjela, u Nepalu sam upoznala i prekrasne ljude te ostvarila nova prijateljstva za koja se nadam da će još dugo trajati. 😁
A suma summarum Nepala?
Najviše me očarala Himalaja i sve što dolazi uz nju. Onda ljudi. Pa džungla. Ni jedno, ni drugo, ni treće zapravo se ne mogu dočarati riječima ni fotografijama. Himalaju treba vidjeti. Džunglu treba čuti.
A Nepalce treba upoznati.
Nadam se da sam ovim putopisom barem nekoga inspirirala da jednog dana posjeti ovu nevjerojatnu zemlju.
Mene je Nepal definitivno uvjerio u jedno:
Ovo je bio moj prvi put na Istoku. Ali sigurno ne i posljednji.
- Destinacija: Nepal
- Lokacije: Kathmandu, Himalaja, Pokhara i Chitwan
- Tip putovanja: Avantura, priroda i kultura
- Highlights: Himalaja, džungla, paragliding i budistički hramovi
- Vibe: Kaotično, mistično i nezaboravno
