Petra – grad koji se mora doživjeti

Nakon Mrtvog mora nastavili smo prema Wadi Musi, gdje smo bili smješteni tijekom posjeta Petri.

Petra je grad koji se jednostavno ne može opisati ni riječima ni fotografijama. Slike ne pokazuju ni dva posto stvarnosti. Do njezina najpoznatijeg dijela dolazi se kroz uski kanjon okružen visokim stijenama, a onda se između njih odjednom počne pojavljivati Riznica – Al-Khazneh.

Proveli smo dva dana istražujući Petru, a opet smo vidjeli samo dio grada. Grobnice, hramovi i druge građevine uklesane su direktno u stijene, a sama priroda jednako je impresivna kao i arhitektura. Nikada nisam vidjela stijene u toliko različitih boja i oblika. Gdje god okreneš glavu, pogled se potpuno mijenja.

Beduini su danas neizostavan dio Petre. Duge haljine, marame, naglašene oči, konji, deve i magarci – neki stvarno izgledaju kao da su upravo izašli iz Pirata s Kariba. Turizam im je važan izvor prihoda, a mnogi engleski nauče upravo kroz svakodnevni kontakt s posjetiteljima.

Nažalost, Petra mi je ostala u sjećanju i zbog odnosa prema životinjama. Jedan se konj koji je vukao turističku kočiju doslovno pokraj mene srušio od iscrpljenosti. Taj prizor i njegov pogled dugo nisam mogla izbaciti iz glave. Zbog toga bih svakome tko može hodati Petrom preporučila upravo to – hodajte i nemojte nepotrebno koristiti životinje za prijevoz.

Unatoč tome, Petra je mjesto koje me potpuno fasciniralo. Povijest se osjeća svuda oko tebe i imaš osjećaj kao da ti ne pripadaš tamo, a ne Petra ovom dobu.

Wadi Rum – pustinja koja izgleda kao drugi planet

Nakon Petre stigli smo u Wadi Rum. Na fotografijama vam možda izgleda kao još jedna pustinja – pijesak, stijene i još malo pijeska – ali uživo oduzima dah.

Smjestili smo se u beduinski kamp, ručali i krenuli terencima na četverosatnu vožnju pustinjom. Dok smo se vozili pijeskom okruženi ogromnim stijenama, imala sam osjećaj kao da prolazimo dnom nekog davnog, presušenog mora. Zaustavljali smo se na različitim lokacijama, penjali po stijenama, fotografirali i čak dobili priliku voziti terence po pustinjskom pijesku. 😍

Jednom sam se lokalnom vozaču očito svidjela pa sam odmah odredila svoju cijenu – 1.000 deva, tri Jeepa i 10 kilograma zlata. Vosif mi je prethodno rekao da ispod 100 deva ne pristajem. Čovjek je brzo odustao. 😂

Nakon vožnje krenuli smo devama prema kampu uz zalazak sunca. Pustinja, stijene, tišina i sunce koje nestaje iza horizonta – jedan od onih trenutaka koje fotografija nikada ne može potpuno prenijeti.

Po povratku nas je čekala tradicionalna večera koja se satima pripremala pod zemljom i bila je najbolja hrana koju smo do tada jeli u Jordanu. Nakon toga malo glazbe, druženja i spavanje usred pustinje na temperaturama koje su se noću spuštale oko ništice.